Tularemija

Tularemija je zoonoza koju uzrokuje mala, nepokretna, nesporulirajuća, gram negativna kokobacilarna bakterija Francisella tularensis.
Na osnovi biokemijskih razlika i virulencije F. tularensis smo podijeli na 4 podvrste (subsp. tularensis, holarctica, mediasiatica i novicida) od kojih su dvije značajne jer najčešće uzrokuju bolest u ljudi i domaćih životinja. F. tularensis subsp. holarctica javlja se širom sjeverne polutke (Europa, Azija i Sjeverna Amerika) dok F. tularensis subsp. tularensis uglavnom nalazimo u Sjevernoj Americi.
 

F. tularensis je jedna od najinfektivnijih bakterija i svega 10 do 50 bakterijskih stanica može uzrokovati bolest u ljudi i životinja. Radi ovako velike infektivnosti te mogućnosti prijenosa zrakom može se koristiti kao biološko oružje.
Do danas je F. tularensis izdvojena iz 190 vrsta sisavca, 88 vrsta beskralježnjaka, 23 vrste ptica i tri vrste vodozemaca. Ipak, glavnim rezervoarima tularemije smatramo lagomorfe (zečevi i kunići) i glodavce dok krpelji imaju ulogu vektora.
 
Tularemija je bolest sjeverne hemisfere čija je pojavnost uglavnom vezana uz pojedina endemska područja. Iako su značajnija oboljenja ljudi uglavnom vezana uz ratne prilike (BIH, Kosovo), u posljednje vrijeme zabilježena je povećana pojavnost i pojava epidemija u nekoliko europskih država u kojima nije bilo većih socio-ekonomskih previranja (Njemačka, Mađarska). Razlog izbijanja navedenih epidemija nije u potpunosti razjašnjen, no pretpostavlja se da bi mogao biti vezan uz klimatske prilike (globalno zatopljenje) koji pogoduju održavanju populacije divljih glodavaca. Naime dokazano je da povećanje gustoće populacije glodavaca podržava izbijanje epizootija tularemije u glodavaca, što pak uzrokuje izbijanje epidemija u ljudi.
 
Proširenost tularemije u svijetu (Izvor: Svjetska zdravstvena organizacije)
 

Bolest se može prenijeti na čovjeka ili domaće životinje direktnim kontaktom s bolesnom životinjom, ingestijom kontaminiranog mesa ili vode, inhalacijom infektivnog aerosola ili prašine te hematofagnim člankonošcima. Krpelji koji ostaju inficirani tijekom cijelog životnog ciklusa predstavljaju naročito važan izvor infekcije.
U ljudi se bolest očituje jednim od 6 kliničkih sindroma ovisno o načinu na koji je bakterija ušla u organizam (ulceroglandularni, glandularni, orofaringealni, okuloglandularni, plućni i tifoidni oblik tularemije).
U domaćih životinja kliničko očitovanje bolesti, koje je najčešće nespecifično, (povišena temperatura, limfadenopatija, ulceracije) najčešće je u mačaka i ovaca. U mačaka osim već navedenih simptoma možemo uočiti anoreksiju, letargiju, dehidraciju, pneumoniju, hepatomegaliju, splenomegaliju i ikterus. Ulceracije su najčešće po jeziku i ustima. Nema karakterističnih promjena u bijeloj krvnoj slici gdje broj leukocita može biti manji, normalan ili viši od referentnih vrijednosti. Mogu se  uočiti toksične promjene u neutrofilima, trombocitopenija, povišenje serumskih transaminaza i bilirubinemija. U ovaca osim povišene temperature i povećanih limfnih čvorova uočava se letargija, mršavljenje i proljev. Iako je kliničko očitovanje bolesti u pasa rijetko, brojna istraživanja seroprevalencije dokazala su da su psi unutar endemskih područja zapravo relativno često inficirani. Opisani su i rijetki slučajevi tularemije u svinja i konja, dok je u goveda zabilježena samo serokonverzija no bez vidljivog kliničkog očitovanja. U oboljelih pašnih životinja (ovaca i konja) vrlo je često zamijećena i jaka infestacija krpeljima.
 
Dosadašnje spoznaje o pojavnosti tularemije u Republici Hrvatskoj
 
Zadnja sustavna istraživanja tularemije u Hrvatskoj datiraju iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća kada je zabilježeno širenje endemskih područja tularemije i potvrđena korelacija između brojnosti mišolikih glodavaca s izbijanjem epidemija u ljudi. Nakon ovih istraživanja samo je nekoliko publikacija vezanih uz opise pojedinih slučajeva tularemije u ljudi. Stoga danas ne postoje čak niti okvirni podatci o prevalenciji ove bolesti u divljih, ali ni u domaćih životinja (česti subklinički oblici), a znanja o geografskim područjima koja smatramo endemskim samo su anedoktalna i vezana uz povremene epidemije bolesti u ljudi. Upravo analizom objavljenih članaka od strane infektologa i epidemiologa vidimo da je broj humanih slučajeva najveći na području Banije, Turopolja, Međimurja, Podravine, Posavine i Moslavine.
U prilog navedenome ide i činjenica da je i Svjetska zdravstvena organizacija je u svojim smjernicama (WHO/CDS/EPR/2007.7) istaknula potrebu praćenja pojave ove bolesti kroz obavezu prijavljivanja bolesti u ljudi i domaćih životinja, ali i praćenjem pojavnosti bolesti u glodavaca, lagomorfa i krpelja u endemskim područjima.